Tko poznaje brodske bikere zna da su tim ljudima oktani, adrenalin i motori u krvi, mnogima već i desetljećima. Predodžbu o motociklistima kao prljavim, divljim i opasnim tipovima, svakodnevno svojim ponašanjem i primjerom pobijamo. Dokaz tome je i susret motorista na Poloju, gdje su se naši Brođani i svi ostali gosti mogli uvjeriti kako u našem, bikerskom svijetu, loše stvari nemaju uporište. Zajahati svog ljubimca i otputovati daleko, što dalje od mnogima stresne svakodnevice, san je koji svaki biker sanja. Zahvaljujući našem prijatelju, Tunižaninu Ediju Hichriju, kojega smo upoznali na jednom od naših putovanja, neki nam se od snova počinju ispunjavati! Edi je momak koji je u svojim putečestvijama jednom prigodom upoznao Novogradiščanku Klaudiju i ostatak priče možete pretpostaviti. Ostao je s njom i uz nju, a od prije par godina doselili su u Hrvatsku. U Puli su vlasnici restorana i turističke agencije La Marsa u Pješčanoj uvali, pa smo u dugim razgovorima došli na ideju da nam Edi organizira nezaboravno putovanje. Rečeno-učinjeno, prošle godine četiri brodska bikera: Koso, Jago, Tomulja i Abaz sa suprugama provezli su oko 3500 kilometara na motorima, od toga oko 700 kilometara po nekim stranima i nama dotad nepoznatim afričkim krajevima. Edi nam je bio dogovorio najam i vožnju quadovima po teškim terenima sjeverne Sahare. Tada je i pala ideja: idemo na muški Sahara quad safari! Pripreme i dogovori nisu dugo trajali, ostvarenje ideje dogodilo se ove jeseni.


 

Sahara Quad safari
Okupljanje u Brodu, odredište: Tunis i pustinja Sahara. Provjera popisa putnika, da nam se netko ne izgubi (ipak su to zaigrana bića od trideset, četrdeset, pedeset i više godina, zaluđena motorima). Na put kreću (zna li itko u Brodu kako se ti ljudi zaista zovu): Abaz (Zlatko Blaževac), Jago (Nenad Jagodić), Koso (Vjekoslav Bošnjak), Debeli (Ivan Špehar), Ivica Lovrić-Brko, Grujo (Igor Avramović), Vlado Sekulić, Gordan Šaravanja-Gogi, Denis Krasnopjurka, Mario Karakaš-Grunf, Davor Marinčić, Damir Šavrić-Šeki, Željko Rački, Zlatko Buljan i Filip Tolić, a s nama su i trojica bikerskih prijatelja iz Tuzle: Mrkva, Lido i Krme. Odlazimo u Ljubljanu, u deželi nas čeka Edi, na aerodromu Brnik popijemo još koju rundicu da razbijemo tremu, čekiramo karte i ukrcavamo se na avion. Let do Djerbe prošao je relativno mirno, ako izuzmemo sitne makinacije na carini da nam ne otkriju litrenke s tekućinom primamljivog mirisa i ljutog okusa. Od Djerbe do Matmate, grada koji nam je prvo odredište, vozi nas autobus koji podsjeća na Firmu Krstić iz filma Ko to tamo peva, ali lokalni Miško, na svu sreću, ne vozi zavezanih očiju. Matmatu smo ugledali s olakšanjem i smješteni smo u hotelu Berber. Vodič nas ubrzo upoznaje: Berberi su stanovnici tog dijela Tunisa, a kako su se kroz povijest pokazali vrlo miroljubivi (za razliku od susjednih ratobornih Tuarega), zbog obrane gradili su nastambe pod zemljom. I hotel Berber je u tom stilu, ukopan u zemlju, ali sa svim blagodatima modernog svijeta. Slijedi odlazak dublje u Saharu, u grad Douz, koji nam je bio baza sljedećih pet dana i gdje se hotel zove logično, po lokalnom plemenu-Touareg.



Petsto kilometara po pustinji
U ovom dijelu svijeta kiša padne jednom godišnje. I, što se dogodilo? Pogađate, kad smo mi krenuli u obilazak Douza, spustio se pljusak! Kako došao, tako otišao. Dok je padalo, lokalno se stanovništvo povuklo u zaklone (čitaj: kafiće) gdje su uživali u opuštajućoj zanimaciji - pućkali su cjevčice nargile i pijuckali čaj. Onda smo dobili quadove (motori na četiri kotača, idealni za nepristupačne terene i ljude željne povišenog adrenalina), odradili probnu vožnju i spektakl je mogao početi. Dobili smo vodiče koji su išli na početku i kraju kolone, momci ispred nas su stari pustinjski vukovi i iako nemaju nikakvih navigacijskih uređaja, snalaze se u pustinji kao da su u vlastitoj vlastitoj kupaonici. Ako se pojavi i najmanja sumnja u smjer kretanja, vodič siđe sa svog quada, prstom povuče crtu u pijesku, pogleda u sunce i odredi točan smjer kamo treba ići! Vozili smo Yamahe BRUIN od 350 kubika, ugođaj quada na pješčanim dinama je neponovljiv. Zaputili smo se u pravcu Libije, 250 kilometara prema središtu Sahare. Pijesak, pijesak, samo pijesak oko nas. I onda još malo pijeska. Sunce prži cijeli dan, ali nema vlage u zraku, gotovo da se uopće ne znojimo. Nailazimo na stanicu. Usred ničega pojavljuje se kafić pored kojega je bunar i vojna postaja. To je mjesto kraj kojega je jedne godine prolazila ruta rallyja Paris-Dakar. Bio je tada vožen Tour de Tunis, nakon utrke ostale su uspomene i kafić usred pustinje čiji gazda solidno živi od avanturista, putnika (ne)namjernika i ponekog zalutalog pojedinca koji se već bio pozdravio sa životom i onda ugledao spas. Cijeli kafić obljepljen je vizitkama vozač a s rallyja, a i dio nas zauvijek je ostao u Sahari: ponosno smo objesili majicu Moto kluba Brod, s našim potpisima. Kroz pustinju se ne putuje prebrzo. Na quadu se ne može voziti brže od 70 kilometara na sat, uz neizbježne naočale i maramu omotanu oko glave. Osjetili smo i kakva je mala pješčana oluja, pa smo uglas zaključili - dobro je da nije stigla velika oluja! Da nismo zalutali u takvu avanturu, potvrdili su naši vodiči: iako su dosad vodili stotine sličnih grupa, svaki odmor koristili su da bi se zavukli u hlad ispod quada i malo odahnuli. Kažu: ovako ludih i iskusnih vozača nema nigdje! Do oaze nam je trebalo više od pola dana vožnje.



Oaza
Svi mi gledamo filmove i maštamo kako izgleda oaza usred pustinje: tri palme, bara veličine lavora napunjena vodom i dvije osušene deve. E baš nije tako! Oaza Ksar Guilane u koju smo prispjeli nakon dvjestotinjak kilometara pijeska velika je kao naša veća sela, u njoj su prava mala naselja, stabala ima koliko hoćete, a najvažniji dio - jezero, toliko je veliko da smo se svi okupali i mogli smo u njemu zaplivati. Naravno, nikome nije bilo do plivanja već do pivanja (to je stari šokački običaj u kojem se pije pivo). Temperatura vode u jezeru je stalnih 28 stupnjeva tijekom cijele godine, a voda je neodređenog slano-slatkog okusa. Devema to, normalno, ne smeta, a mi smo se i dalje zadržali na pivu. U oazi možete imati i luksuzni smještaj (ako ga masno platite), pa možete spavati u zidanim objektima iznad kojih su razvučene tende. Nama su bili dovoljni i improvizirani beduinski šatori (dolje zemlja, gore šatorska krila, a okolo podignut mali zid). Te su nam zidove ubrzo objasnili: saharski škorpioni i zmijice obožavaju u noćnim satima posjećivati nenajavljene goste. Riječ je o duguljastim stvorenjima, ne većima od 20 centimetara, a ima ih toliko vrsta da nitko sa sigurnošć u ne zna koji protuotrov uzeti u slučaju nezgode. Zato, ako vas ta zmijica ugrize, jedini vam je spas da ju ubijete i odnesete u bolnicu!



Večera u dinama
Prije povratka Touarezi su nam pokazivali svoje vještine na konjima, a i neki od nas su okusili čari jahanja arapskih konja po oazi. Za vrijeme puta natrag naišli smo na jeepa Toyotu koja se zaglavila među dinama. Nadobudni Francuzi krenuli su u nemoguć u misiju, pa im je naša pomoć stigla kao poslana s neba. Izvukli smo ih iz pijeska, a što je poslije bilo s njima... Nismo čuli za potragu, dakle, vjerojatno su se izvukli iz gliba u koji su se sami uvalili. Kad smo stigli natrag u Douz i malo odmorili, pripremljen nam je izlet na devama i konjima. Bilo je padanja sa stvorenja s grbama, a iako je naše iskustvo glavni uzrok tome, krivce za incident brzo smo našli među vodičima. Zadnju večer u Tunisu Edi nas je odveo među pješčane dine, domaćini su nam pripremili nezaboravnu gozbu uz ples i bubnjeve. Iako se sve događalo usred pješčanoga svijeta, a hrana pripremana na malom roštilju, ponuda je bila vrhunska. Janjetina s roštilja, konobari u bijelim rukavicama i zapaljene vatre na dinama učinili su ovu večer nezaboravnom. Sve je završilo plesom atraktivne plesačice kojoj se u nastupu pridružio i naš Šeki. Koliko je bio dobar? Domaćini su nas pitali je li simpatični gospodin rođen negdje u tim krajevima!!!



Povratak
Zadnju večer proveli smo pod beduinskim šatorom postavljenim na katu hotela, izležavajući se po ćilimima, uz neizbježne nargile i metalne tacne na kojima je serviran čaj. Inače, cijene u Tunisu nisu nimalo pretjerane. Za 100 eura dobije se 160 dinara, cijena jedne coca- cole je 30 centi (2,20 kuna), dok pivo u hotelu stoji 1 do 1,5 euro. U prodavaonici mu je cijena između 70 i 80 centi (oko 5,50 kuna). Posljednje jutro uranili smo ranom zorom, let iz Djerbe za Ljubljanu bio je zakazan za 6,40 sati. U posljednji trenutak doznali smo da je polijetanje pomaknuto za 5,15, pa smo ipak krenuli na vrijeme. Dolazeć i na aerodrom ugledali smo avion koji je uzlijetao s piste, a na čekiranju nas je dočekao hladan tuš: Let za Ljubljanu otišao je u 4,45 sati. Žao nam je !?. Uzalud smo tražili razumno objašnjenje, rekli su da nitko nije čekao u redu za taj let, pa su mu dopustili ranije uzlijetanje. Živjela tuniska poslovnost! Onda se naš vođa Edi razletio na sve strane, zvao, tražio, molio... i nekako smo uspjeli dočepati se veze za Ljubljanu. Na putu povratka sve su peripetije zaboravljene. Jer, pojavila se ideja o novom, još ekstremnijem izletu. Edi je dobio zadatak - organizirati odlazak u Marakeš (Maroko) i put po pustinji na drugu stranu, prema Alžiru. Gazda hotela već sad nam je obećao osigurati još nabrijanije, sportske quadove. Hoće li biti kandidata za taj put? Sve nam se čini da je lista putnika biti premalena za sve!